Vatra

Sve je počelo ovo ljeto kad sam napokon odlučila napraviti svoju prvu Svetu vatru na ovim prostorima. Bio je to intimni događaj koji sam napravila za sebe, onako kako sam učila od Maja u Gvatemali. Sva sila događaja i uvida se je dogodila od tada, uključujući i poruku jedne osobe koja me je tražila savjet vezan za neke situacije u svom životu. U tim rečenicama nije bilo vjerojatno niti trunke spomena elemenata, no čitajući te retke kroz mene se razbuktao element vatre i krenuo sa slanjem svojih uvida kroz mene.

Toliko je slojeva do kojih možemo doprijeti radom na bilo kojem polju, pa se pitam ima li uopće kraja mudrosti koju možemo steći. I, je li mudrost to što stičemo ili je mudrost cijelo vrijeme u nama, a mi se samo kroz život i iskustva otvaramo, opuštamo i otpuštamo da bi napokon stavili barem nožni palac u ocean te mudrosti koji nam je svima uvijek dostupan i živi u nama, a ne samo izvan nas.

I, da… vatra je tada progovorila. Pokazala mi je kako smo se odvojili od nje kao elementa i da se zbog toga počinjemo razbolijevati, što fizički, što psihički. Vatre se bojimo, od vatre se štitimo, od vatre bježimo, vatru izbjegavamo. Bila je toliko detaljna u svojim porukama da mi je pokazala kako smo se odvojili od nje u tolikoj mjeri da ju čak potpuno izbacujemo iz svojih domova, a time i iz sebe.

Danas jedva da ima kamina u kućama ili stanovima, jedva da se osjeti vatra, jedva da ju čujemo kako krcka (tko se sjeća Domaćih? :) ), jedva da gledamo u nju zadivljeno kako bi joj dopustili da nas transformira. Čak smo otišli toliko daleko da više niti ne kuhamo svoja jela na vatri, ako uopće jedemo kuhanu hranu.

Na temu jedenja sirove hrane (pitala sam ju), Vatra je samo podigla obrvu i nije htjela ništa iskomentirati jer ako bi počela, sukljanje kroz njenje oči ne bi stalo do preksutra. A da ne kažem da je apsolutno zgrožena što, OK, nemamo drva i ne palimo vatru da nad njom kuhamo i pečemo hranu i tako ju održavamo živom i strastvenom, nego smo se čak odvojili i od plinskih štednjaka i prešli na indukcijske ploče.

Vatra je dobila apsolutni izgon iz naših domova. Možda je još samo ostala kao element na svijeći koju povremeno zapalimo, a neki samo ako je mrak, a nestalo je struje.

Pokazala mi je indukcijsku ploču u kuhinji i rekla: „Energija indukcijske ploče nije ništa posebno drugačija od energije u mrtvačnici. Hrana oživljava na vatri, transformira se, pleše i pršti. Vrućina nije isto što i vatra, žao mi je. Bez vatre nema života.“ – kaže ona.

Ovaj tekst je zapravo trebao biti o elementima, svima, jer me zove već par dana da ispišem svoje uvide koje sam dobila od svih, no ispalo je da će Vatra imati zaseban tekst jer, kaže: „Važno je! Možda te netko čuje, možda ME netko čuje, pa da se barem komadić života vrati u barem jedno tijelo i duh.“

Ovaj tekst završavam rečenicom koju sam čula prije par godina na jednoj ceremoniji na kojoj je bilo potrebno da vatra gori u komadu tri dana i tri noći. Ta vatra je imala svog čuvara vatre (fire keeper) koji je brinuo o njoj.

Prije same ceremonije, vidjevši to, rekla sam: „Aha, mi ćemo dakle paziti na vatru.“

Curandero koji je bio prisutan tamo odgovorio mi je:

„Ne, Vatra će paziti na nas.“ 

🔥

15.11.2021.