Prisjećanje na Guadalajaru

Odluka da nakon pisanja i fotografija Sayulite obradim malo i grad Guadalajaru (čita se: Guadalahara) u kojoj sam bila u veljači 2020., došla je slučajno - nasumičnim izborom upiranjem prsta u ekran. Neovisno o tome što sam fotografije izabrala prije nekih 5 tjedana, tek danas mogu nešto napisati o Guadalajari. I svaki put kad bih u glavi započinjala tekst o tom meksičkom gradu, uvijek bi započeo ovako: „Guadalajara je jedan od najčudnijih gradova koje sam posjetila…“

Dok sam bila u Meksiku, Guadalajara nije bila na popisu gradova koje želim vidjeti u to vrijeme, jer nisam imala vremena, a i nije baš nešto omiljena u raznim internetskim tekstovima a la „What to see in Mexico“. Ima pregršt toga, a neka mjesta jednostavno treba preskočiti ako nisu nužna za posjetiti. No, ipak sam završila u Guadalajari iz jednostavnog razloga: bila je na putu do drugog mjesta do kojeg sam išla, a kako je Meksiko ogroman, ispalo je da je presjeći taj put s par dana Guadalajare jednostavno nužno.

Iznajmila sam stan preko AirBNB-a u nekom opskurnijem dijelu grada koji je bio jedna priča, a samo mjesto i doživljaj neka skroz druga priča. Stan je bio odličan i grozan istovremeno! Prvo, totalno star, pa time odmah dobiješ osjećaj kako je nekad davno bilo živjeti u tom gradu, ali i nekako rustikalan i artistički, malo bacajući na kubanski štih, sa sudoperom u kuhinji izrađenim od pikula (špekula), prozorom u kupaoni koji nije imao staklo i to je kao normalno, potpuno nelogičnim ubacivanjem jacuzzija u tu istu kupaonu, mačkom imena Shira koja je dolazila kako je htjela u stan po hranu i vodu, te odlazila kroz rupu pored vratiju na terasu iznad stana koja je zapravo krov zgrade, kuhinju u kojoj nije bilo nijednog suvislog lonca za koristiti, a posuđe je bilo prljavo i strpano u pećnicu, nadalje jednostavno preglasnim prometom u rano jutro drndavih kamiona koji prolaze ispod prozora, no najluđe od svega mi je bilo iskustvo gdje se je jedno jutro počeo širiti odvratan miris prženog masnog mesa po kuhinji kroz otvoren prozor, a kad sam pogledala kroz prozor da vidim o čemu se radi, ugledala sam taman ispod prozora štand krcat netom pržene svinjske kože, papaka i ostalih dijelova svinjskog tijela. Taj smrad je bio neopisiv! Nakon toga sam vidjela još jednu scenu koja mi se je urezala u pamćenje kao jedna od najodurnijih, no ovdje ju neću opisivati. I uvijek govorim isto: putovanjem po Srednjoj i Južnoj Americi naučila sam kako je nejedenje mesa apsolutno zapadnjačka stvar i kako svijet još jaaaako dugo neće doživjeti trenutak za koji navijaju vegetarijanci i/ili vegani. Po mom osjećaju, to se neće dogoditi nikad.

S druge strane, u gradu sam naletila na jedan prezanimljiv muzej raznih nevjerojatnih stvari (Museo de lo Increible Ripley). Premda sam inače tip za umjetnost, kulturu, povijest, antropologiju, arheologiju, znanost i slično, ovaj muzej je bio zanimljivo drugačiji. Gospodin koji je osnovao navedeni muzej u njega je stavio hrpetinu čudesa koje je skupio tokom svog života, uključujući i još svašta nešto zabavno. Npr. Mona Lisa od tostiranog kruha ili set za ubijanje vampira, barka sa 500 izrezbarenih Buda od kojih svaki ima drugačije lice ili kipovi najviših ljudi na svijetu!

Jednu večer šetajući gradom naletila sam na restoran El Mexicano, te uletila gladna u njega. Zaista, neke stvari izgledaju kao da ste otplovili vremeplovom cca 40-50 godina unazad, pa tako i ovaj restoran i pjevači koji su u njemu pjevali i zabavljali goste. Da je to taj tip restorana, shvatila sam tek nakon nekog vremena. Do mene je došao gospodin imena Carlos Vidal (kako sam saznala kasnije) i pitao otkud sam, te želim li da mi otpjeva neku pjesmu. Ja sam bila jako dobre volje te sam ga zatražila da otpjeva „Las Mañanitas“, no ne mogu vam opisati njegovo oduševljenje kad je čuo otkud sam. „Croacia!“ glasno je izgovorio u mikrofon, dajući mi do znanja svakim svojim atomom da mu je čast što može za mene pjevati. „Es un honor, es un placer!“ Njegova izvedba pjesme koju sam tražila da pjeva bila je nešto najdirljivije što sam doživjela i to zbog njegove predanosti. On je pjevač zabavne glazbe koji pjeva u restoranu! Ali je meni izgledao u tom trenutku kao najsretnija osoba na svijetu. Nikad neću zaboraviti taj trenutak. Pjesmu "Las Mañanitas" možete čuti u videu koji sam stavila, s uličnim glazbenicima obučenima u plavo...

Sve u Guadalajari mi je bilo čudno, u pozitivnom i negativnom smislu. Kao da krajnosti krase ovaj grad koji zbog toga, kako sam čitala, mnogima nije na listi najdražih koje su posjetili, čak spominjući da ga se slobodno preskoči ako ste u Meksiku. Guadalajara je inače grad u meksičkoj državi Jalisco (čita se: Halisko) i drugi je po redu grad po veličini u Meksiku, što ga čini jako velikim gradom, no u usporedbi s Mexico Cityjem, velika je razlika između ta dva. Pored Guadalajare nalazi se gradić koji je obavezan za posjetiti ako ste u Guadalajari, a zove se Tlaquepaque (Tlakepake :) ). No, o njemu nekom drugom prilikom…

28.12.2020.