Moj komentar psihologinji koja je dr. Gabora Matéa “pozvala na red”
Prije par tjedana na internetu se pojavilo otvoreno pismo dr. Gaboru Matéu od strane jedne poljske psihologinje koja ga "poziva na red". Napisala je ogromnu dugačku čitabu o njegovoj pseudoznanosti, o tome kako izbjegava provesti klinička istraživanja na svom terapeutskom pristupu Compassionate Inquiry, o tome kako je za osobu koja je njegovo znanje pretvorila u školu izabrao učiteljicu Kundalini joge (umjesto nekog "stručnijeg"), o tome kako je za program Suicide Attention kao voditeljicu programa među ostalim izabrana osoba koja je glumica (što valjda ruši njen kredibilitet) itd.
Također se potrudila linkati nevjerojatno veliku količinu medija, akademije, ministarstva, sveučilišta, psihološka društva, terapeute itd. kako bi svi oni postali upoznati s njenim mišljenjem o dr. Matéu.
Naravno, kako to biva, mnogi su joj pljeskali i potvrđivali njene stavove, dok su drugi podigli obrvu ili pak izvukli informacije koje kontriraju njenom mišljenju. Komentara na njene postove na engleskom i poljskom jeziku ima valjda 500-600 i ona se na njih nije referirala, barem ne na većinu.
Ovo zapravo nije priča o njoj ili njenom stavu o Gaboru već o činjenici koja je bjelodano jasna, a to je da je "promašila ceo fudbal." Doslovno mi je došlo da joj napišem: "Baš me zanima da li neko dijete u Gazi upravo sada treba tvoju diplomu ili bi radije prihvatilo suosjećanje ili čak zagrljaj", ali nisam.
Napisala sam nešto puno općenitije jer je u zadnje vrijeme postalo potpuno jasno da se u ljudima dogodio ogroman rascjep u svijesti. Mi ljudi danas živimo u istom vremenu na istoj planeti, ali naši svjetovi i naš pogled na njih mogu biti apsolutno potpuno različiti. Nekad smo za pronaći različitosti trebali prekapati po prošlosti, npr. ako pogledate kako su Maje slikale po zidovima možete vidjeti da oni uopće nisu vidjeli ljude kao što ih mi danas vidimo. No, danas za to više nije potrebno pretraživati prošlost - danas je dovoljno znati (i prihvatiti) da recimo naš član obitelj može biti osoba koja ne obitava u istoj realnosti kao i mi.
Doista postoje ljudi koji smatraju da netko ne može biti stručnjak jer nema određene škole ili kredibilitet, a opet s druge strane, bio je potreban čovjek koji je upravo zbog toga postao onaj koji mijenja pogled na traumu i pristup istoj i koji je napravio revoluciju na polju rada s traumom. Upravo NEškolovanjem na znanstveno prihvaćen način i upravo "školovanjem kroz život" (činjenicom da je uspio izbjeći konc-logor), dogodilo se da Gabor, liječnik opće medicine koji nema nikakve terapeutske škole iza sebe nego "samo" rad s teškim ovisnicima ili ljudima na smrtnoj postelji, postaje ekvivalent za suosjećanje potrebno današnjem vremenu.
Ispod stavljam svoj komentar na engleskom koji sam napisala na post te psihologinje. Ne stavljam ga zato da "vidite moj super komentar" već radi sagledavanja skroz promašene poante terapeutskog rada.
Terapeuti, psihoterapeuti i ini postali su to da bi pomogli čovjeku u nevolji. Doduše, moguće je da su neki to postali radi renomea ili diplome, ali to ovdje nije tema. Cijela poanta pomaganja nekom biću u nevolji je ona kad dođemo u situaciju u kojoj shvatimo da sve svoje diplome i znanstvena istraživanja možemo baciti kroz prozor. To nisu situacije kad nam netko dođe u ordinaciju, a mi se skrivamo iza svoje bijele kute. To su situacije na terenu, na bojištu itd.
Traumatiziranim ljudima nije potrebna nečija znanost ili diploma već prisutnost i suosjećanje.
***
Moj komentar:
A person in deep pain, maybe on the edge of life itself, can be in position to want to "eat shit to get better", as the saying goes. They never ever consider clinical research or science. Their will to live and save themselves biologically doesn't allow them to do so.
To understand this one must be truly compassionate and attuned to another.
All the knowledge, science, grades and credentials go right out the window when in the depts of hell.
When you are alone in the desert fighting for your life a glass of water is what gives you the strength for another step, not a clinical research or scientific proof of the fact that water can really save us.
On the day when we will finally understand that whatever we have learned should be forgotten is the day that we will gain true wisdom.
Life births us into existence. Scientific proofs do not.
***
Ako nekog zanima post o kojem pričam, ovo je link: https://web.facebook.com/carolinaconst/posts/10162438635929156
Image made with Midjourney
