Djeca Kreacije

Je li putovati inspirativno? Ili je inspirativno proživjeti ono što ti se događa i duhom, ne samo tijelom? To je ono što mi se događalo zadnja dva mjeseca koja sam provela putujući i upijajući nova iskustva i okruženja na mjestima na kojima nikad prije nisam bila, a duša je cijelo vrijeme cvilila: „a kad ćeš pisati o tome?“ Mozak se isto tako ubacio sa svojim crvima koji su se glasali kao meketave koze: „otvorila si FB pejdž, zašto na njemu ništa ne objavljuješ? Gdje su oni tvoji silni tekstovi koji se žele manifestirati kroz tebe?“

Povremeni odlazak na FB nije pomagao jer osim poruka na koje bih odgovarala, vidjela bih i obavijesti koje govore: „You haven`t posted on your FB page for a while…“ E, pa jebi se Fejsbuče i stranico, pomislila bih stotinu puta, dok bi duša i dalje cvilila da želi pisati, a tijelo bi planiralo idući grad i slagalo torbe po 50-ti put jer je takav bio tip putovanja: puno mjesta, puno majanskih ruševina, puno autobusa, Ubera, taksija, puno sporazumijevanja na španjolskom, puno taksista koji uopće ne poznaju adrese u svom gradu i jedno trovanje hranom ili vodom u Meksiku, sve ukrašeno sa katastrofalno sporim internetom.

Uživa li netko ako se dok putuje ne može izraziti na način na koji mu duša govori da se želi izraziti? Je li moguće dušu ušutkati na neko vrijeme i reći joj da se javi kad se ti vratiš kući ili duša ne želi više čekati na tebe i govori ti: "SAD, SAD, SAD me koristi, ne ostavljaj me za kasnije!"

❤️

Vratila sam se neki dan. Nova vremenska zona, ona koju nisam živjela zadnja 4 mjeseca, nova klima, novo/staro okruženje, nova ja, a opet nikad prije tako svoja. Svaki rast je ulazak u sebe još dublje i dublje i pitam se koliko daleko možemo i trebamo rasti i učiti da bi se osjetili toliko doma da smo sami sebi najdraži prijatelj? I tako stignem ja, postepeno se zadnjih dana pred dolazak spuštajući iz Meksika. Prvo 10-tak sati u autobusu preko Belizea nazad u Gvatemalu, pa dva dana odmora i još jedna majanska ruševina, najdivnija za kraj, najmoćnija, najslobodnija od današnje civilizacije. Potom još jedno putovanje od 10-tak sati do Gvatemala Cityja, dva dana odmora, doživljavanje Gvatemala Cityja na novi način. Kako je moguće u samo dva mjeseca imati nove oči? Zavoljeti ono što si mrzio, vidjeti ljepotu tamo gdje je nije bilo...

Moguće je – prođi Gvatemalu i dio Meksika, doživi svašta, rodi se i umri, gurni se preko ruba… Stoji na ruševinama drevnih naroda i pitaj se zašto ništa ne osjećaš. Okrivi retrogradni Merkur. Plači jer nigdje oko teba nema čistog kakaa za popiti, jer više nisi u tom dijelu zemlje. Sjeti se zadnji dan u Gvatemali da sa sobom nosiš Bachove kapi i uzmi lijek od bilja, pa se vrati k sebi u roku 24 sata. Gvatemala City više nije okrutan i ti više nisi stranac.

❤️

Dva dana poslije, sjedim u avionu na najkraćem letu u svom životu, 45 min do San Salvadora. Stjuardesa nam je podijelila svakom po jedan bombon, a nakon toga je kapetan rekao da se polako spuštamo. Ha?

Potom se ukrcah na let za Limu u trajanju od 4 sata. Vratim se u Limu, vratim se u Barranco. Provedemo 2 dana tamo preslagujući torbe i smanjujući kilažu u dozvoljene gabarite. Znaš da se vraćaš i u tvom tijelu samo mir raste i ništa ti nije teško i ništa te ne koči. Čak i jednu litru najkvalitetnijeg palo santo ulja nabavljamo na jedvite jade u noći, pred ranojutarnji ustanak za odlazak na aerodrom. Sreća! To ulje mi je bilo izuzetno važno!

❤️

Ujutro, ustajanje u 6, dogovoren taksi koji vozi nevjerojatno dugih sat vremena do aerodroma, a na aerodromu u Limi najduži red za check-in ikad. 150 ljudi ulazi u jedan jedini avion da bi odletilo na drugi kraj zemaljske kugle, u Madrid. Stojimo u redu sa svojim torbama i 3-4 puta nas sve redom njuškaju policijski psi u potrazi za kokainom, ne bi li pas skužio ima li netko kokaina sa sobom treći put, ako već nije skužio prvi put. Evo, jedva čekam da prenesem kokain u torbi iz Lime…

Dođeš napokon na check-in, ostaviš torbe i vidiš policijske pse kako ponovno njuškaju iste torbe. Gledaš tu scenu i zapravo ti je draga jer se u Peruu osjećaš već kao doma, ali ti je i glupa jer znaš da svijet može biti bolje mjesto od ovoga!

Odlaziš na brzinski aerodromski doručak – već znaš što ćeš naručiti i u kojem restoranu, na sreću. Pa trčanje na sve ono što se na aerodromu obavlja pred odlazak na boarding gate, gdje shvaćaš da je ukrcaj već započeo i da nemaš vremena niti po čips otrčati, a ulaziš u avion na 12 sati! U komadu!

Da `prostite, meni je čips utjeha. Ne libim se utjehe ni u kojem pogledu ako ulazim u avion na 12 sati. U PMS-u, trebala sam si i Snickers kupiti, a ne samo čips. A ne jedem baš slatko. Nisam kupila ništa od toga. Treba ukrcati 150 ljudi i ja sam jedna od njih i nemam vremena za ništa osim nabaviti bocu vode. Na sreću, već par dana do tada koristih Impatiens, idealnu Bachovu esenciju za nestrpljivce. A poludnevni let avionom je sve samo ne zavidna situacija.

❤️

Let od 12 sati ovaj put nije bio tako strašan. Vjerojatno je svaki put sve lakše. Pogledah koji film, poslušah 20 pjesama Led Zeppelina i prisjetih se kako su mi super i kako je to zaista jedan od najveličanstvenijih bendova, sjedih u avionu u meditaciji zatvorenih očiju, trpih dugosatnu glavobolju. Spavanja nema, jer… meni je dan! Ja sam se naspavala. A ovi u avionu zamračili sva stakla. Umirili se ljudi, to je dobro. Osim jedne bebe koja je urlala u blizini, većinu leta... ne sjećam se točno jer je u jednom trenu njeno vikanje postalo sastavni dio bučnih motora aviona.

Stižemo u Madrid i trčimo na let za Veneciju jer je madridski aerodrom jedan od najvećih, a do gatea nam treba pola sata-40 min hoda. Nakon 12 h leta, u cik zore madridske, vani noć, ne znaš koliko je sati u tvojoj glavi, a još moraš trčati na avion. Znaš da ćeš možda kasniti, a to nije fora. Ipak stižemo na vrijeme, u red za ukrcaj koji je već oformljen, te polijećemo za Veneciju. Kakva sreća, avion je mali i poluprazan, pa se dragi i ja vrlo radosno odvajamo i zauzimamo svaki po dva sjedala, razvalivši se na njima kao djeca kad ih starci navlače po busevima, a djeci se spava i ne prežu pred time da si omoguće ugodan san. Spava nam se žestoko.

❤️

Stižemo u Veneciju - gledam predivno Sunce kroz prozorčić aviona, a meni u tijelu noć. Spava mi se kao nikad! Vrijeme je za počinak, a mi moramo dalje. Zbunjenost, otupljenost, pijanost… ima nešto lijepo u toj pijanosti izazvanoj promjenom hrpe vremenskih zona, ako si miran. Ako si pametan. Ako si pripremljen. Ako nisi, jadna li ti majka

A u Veneciji na aerodromu – dobar dan, doviđenja. Nitko nas ništa ne pita. Da smo sletili u Hrvatsku, priča bi bila vjerojatno drugačija, kao što je bila prošle godine, ne samo nama koji smo stigli iz Perua, nego i našim poznanicima.

„Otkuda ste stigli? Iz Perua."

OK, dođite da vam raskopamo sve torbe koje ste jedva složili i jedva zatvorili, da vas pitamo što će vam ovo i što će vam ono, da vas pitamo što je što i zašto imate toliko toga.

Mislim zašto… zato! Zato jer imam 20 ljudi kojima želim nešto pokloniti, eto zašto. Zato jer želim perunanski pončo i gvatemalski huipil! Zato jer želim i bubanj i šuškalicu i 20 magneta i školjke sa Kariba i kobasu čistog mapacha!

No, u Hrvatsku sletili nismo, sletili smo u Veneciju. Provjera putovnice i izlazak sa aerodroma, ali samo do izlaza jer treba dočekati bus koji će nas voziti u Zagreb.

Internet nam ne radi, zaboravili smo lozinke. Prije 4 mjeseca sam se morala registrirati na tom aerodromu da bih imala Internet i stavila lozinku koja mi, kad sam ju vidjela jučer u emailu, nikako ne bi više ikad mogla pasti na pamet. Pa kako i bi, nakon svega proživljenog?

Jer, kao što pisah na početku teksta… tko je otišao, a tko se vratio? Mogu li biti ista nakon svega?

Ne mogu i nisam.

❤️

Prošlo je dva dana od povratka. Ili tri. Noćas sam u 5 ujutro bila najbudnija u mnogo godina. Pisala sam tekstove u glavi, radila ceremonije, učila ljude moći oprosta, a sve u umu i srcu. Pomislila sam: možda da se ustanem i odem pisati, ovo sve će nestati ako se sada ne manifestira kroz ruke.

Nisam se ustala. Nestalo je sve ono, ali se sada piše nešto drugo. A ono je ostalo zapisano u duši i već zna na koji način i kada će se manifestirati.

Spavala sam do 14 h. Nisam se naspavala.

Pri svakom pogledu na sat je ili 14:14 ili 15:15 ili 15:51 i slične kombinacije.

Sve stvari koje smo donijeli sa dalekog putovanja i dalje su razbacane po cijelom stanu i ja sam OK s time.

Ništa se ne mora.

Ono što se treba je razgovarati s dušom i ispunjavati joj želje. Duša nikad neće biti mirna ako njena svrha nije ispunjena. Ovo pišem više sebi nego onima koji će čitati.

❤️

Jučer navečer sam popila pola šalice ceremonijalnog kakaa. U ponoć sam imala pregršt energije, a u 4 ujutro sam razmišljala kako baš tada imam najviše energije za šetnju Maksimirom. Hladnoća vani me je odbila od tog nauma, pa nisam otišla u nikakvu noćnu šetnju.

Ne znam je li do zajedničkog djelovanja Bobinsane i Kakaa (namjerno velikim početnim slovom!), ali osjećam da su te dvije biljke u snažnom dosluhu u meni i da sam onaj dan na majanskoj ceremoniji na jezeru Atitlan popila Kakao koji je naletio na Bobinsanu i njenu snažnu podršku unutar mene, pa su me i jedna i druga biljka primile i katapultirale prema nebu, rekavši mi: „ne vraćaj se dok gore ne pokupiš sve zvijezde koje ti pripadaju“.

Evo me nazad sa zvijezdama. Evo me nazad s djecom Kreacije.

04.04.2019.

Jedan od mnogobrojnih murala u Limi