Čaroban susret s kolumbijskim Tayrona cacaom
Danas sam prvi put pila ceremonijalni cacao iz Kolumbije, cacao Tayrona. Zamolila sam Arhuaco narod koji sadi taj Cacao da mi prenesu neke poruke svog srca, svog u moje, da ako mi neće dati informaciju ili su to informacije koje ja ne mogu razumijeti, neka mi donesu osjećaj.
Prije samog ispijanja Cacaa bila sam izuzetno bijesna. Probudila sam se u tom stanju i sjetila se metode integrativne psihoterapije gdje udaramo u nešto i deremo se da bi to izbacili. Napravila sam to nekako prigušeno i shvatila da to i dalje nije metoda za mene. Pozvao me ovaj Cacao, a moje Više Ja je doslovno reklo: „Ajde samo pripremi taj Cacao i sjedni ispred oltara. To je početak. Počni od početka. Zašto želiš stići na kraj, a nisi niti započela putovanje?“
I prije nego sam sjela s tim Cacaom, počela sam plakati. Osjetila sam kako sam jadna i da plačem od jada i tuge i samoće i tko zna čega već... od odvojenosti od Boga, od božanskog, zbog stranputica na kojima sam se našla, koje su me odvojile od Izvora, zbog svoje situacije...
Bile su to suze tuge i samoće, suze napuštenosti i gubitka nade. No, Cacao je rasao u meni, srce Arhuaco naroda je raslo u meni, prenoseći mi prepuštanje bivanju. Prvo i osnovno je da trebamo sjesti i biti.
Molila sam za svoje zdravlje i razumijevanje da ljutnja i bijes uvijek u sebi skrivaju tugu. Ja to nikako da zapamtim... Tuga želi da ju vidimo, da ju prepoznamo, da ju priznamo, da ju isplačemo. I neka plačemo. Bolje isplakane suze tuge nego otrov bijesa i ljutnje.
U ovom saznanju pomogao mi je Cacao. Izveo me na pravi put. Odveo me je iz jedne emocije, koja mi je bila previše, u drugu, koja me je opustila i uz koju sam prihvatila svoje stanje.
Mjesec dana nisam pila Cacao. I onda je Cacao rekao: „Sad krećemo.“
Mislim da je ovaj Cacao jedan od najnježnijih, ako ne i najnježniji koji sam ikad pila. Uvijek bi mi nekako htjeli najjače i najviše da nešto „probijemo“, da nekud stignemo, da nešto doživimo, da nešto riješimo... Često to uopće nije potrebno, barem su to moje lekcije u zadnje vrijeme. Često je potrebno samo naučiti prihvatiti ono što trenutno jest, bez potrebe da se to mijenja. S obzirom da nas to nitko u životu nije učio, tu smo danas kao odrasli ljudi koji, barem uz pomoć Cacaa, učimo isponova kako se nositi sa sobom, kako se nositi sa svojim emocijama, kako učiti iz njih, kako krenuti na put božanskog, kako osjetiti slobodu...
Škola života je samo naša. Sve knjige koje smo ikad pročitali možda su samo smetnja, kao i sve škole koje smo prošli. Kud god išli uvijek se vratimo k sebi doma, a doma je nekad najteže biti. Doma je nered i smeće i prašina, nekad i bolest, nekad i neimaština. Dom, srce naše, često treba čistiti i darove mu donositi, da ono zna da ga nismo zaboravili i da ćemo mu se vraćati koliko god izgubljeni bili.
Ako se želite upoznati s Kogi narodom iz Kolumbije (ovo nije njihov Cacao, ali je od Arhuaco plemena, jednog od njihovih bratskih plemena), svakako pogledajte dokumentarac Aluna. Kad su prije 500 godina Europljani stigli pokoriti Amerike, Kogiji su se povukli u brda i planine odvojivši se od svijeta i nadolazeće civilizacije. Nisu silazili stotinama godina, a civilizacija nije išla niti k njima. I stoga su oni danas narod koji nemaju pismo, ali ono što imaju je živa komunikacija s prirodom, sa svemirom i Alunom, Velikom Majkom koja je rodila svemir, Zemlju i sve nas. Pogledajte dokumentarac kako bi vidjeli kako na svijet gledaju ljudi koji žive na isti način kao što su živjeli prije petsto, tisuću, a možda i više godina. Njihov pogled na svijet je direktan kontakt s prošlošću planete s kojom smo nekad živjeli u skladu, a danas živimo protiv nje.
Drago mi je da sam taj dan koji jesam sat vremena čekala u banci i listala po Instagramu i vidjela objave Jaguar Siembre i vidjela taj paket Cacaa, jer kad sam ga vidjela, srce mi je na tren poskočilo. Tko zna zašto je tome bilo tako? Ali Cacao zna, nebo zna, moje srce zna. Jer tu ima nešto za mene. Jer je potrebno malo staviti po strani ono što smo znali ili radili i jer je vrijeme za upoznati i spoznati nešto novo, pa makar to bio i novi Cacao.
Neopisivo sam zahvalna svojoj vezi s Cacaom. Nekad imam osjećaj da Cacao cijelog svijeta živi i raste u meni i samo čeka da budem spremna u nekoj novoj fazi primiti još više njegove milosti i poruka.
A ovaj cijeli tekst je tu samo zato jer sam popila 15 grama Cacaa Arhuaco naroda Sierre Nevade de Santa Marta u Kolumbiji... E, pa hvala mu, hvala im!
Link na Aluna dokumentarac, traje 1,5 h (klikni na sliku):
23.01.2024.
