Što bi rekli na smrtnoj postelji i zašto je dobro postaviti si to pitanje

Danas, 21.07.2024., dobila sam diplomu za odslušanih 50 sati Yin Yoge. Ovaj dan je počeo divno usred meditacije, a nakon samadhija ušao je u nekakav ponor.

Poznat je meni taj ponor. Jako mi je poznat.

S obzirom da je tako, nisam se previše bavila njime. Nije ugodan i znam da je faza, ali dok si u njemu najradije bi da nisi.

S jedne strane proživljavam neke od najljepših trenutaka u zadnjih nekoliko godina, a s druge me moje tijelo podsjeća da ono baš želi da se pozabavim još nekim emocijama ili stanjima jer u školi života smo…

I tako sam došla doma i par sati radila nešto “nevezano” za svoju temu koja je ipak izašla na vidjelo nakon što sam na youtubeu vidjela predivnu 65-godišnjakinju i pomislila da želim biti kao ona kad budem njenih godina, ali zapravo da već sada želim biti kao ona, dvadeset godina ranije!

U zadnjih tjedan dana mi je dvoje ljudi reklo da iz mene izlazi “mudra šamanska baka” (jedna od osoba koja je to rekla me nikad prije nije vidjela/upoznala) i to nije nešto što mi ljudi inače kažu, ako uopće, mada sam to čula od jedne žene koja radi anđeoska čitanja, a možda je bilo i još nekih naznaka.

Stvar je u tome da ja ZNAM tu baku!

Nije niti slučajno da sam se baš ovih dana sjetila nečega što sam osvjestila i rekla svojoj prijateljici prošle godine.

Rekla sam joj: “Maja, ja jedva čekam da posijedim!”

Imam tri sijede dlake na glavi u ovim godinama, a poznavajući moju genetiku sijede me neće stići još desetljeće ili dva, ali moja iskra prema drevnoj mudrosti će možda požuriti taj proces. Wish me luck!

Maja je isto tako mudra i rekla mi je: “Ja točno znam na što misliš kad to kažeš” jer Maja s ponosom nosi svoje sijede.

No, da se vratim na naziv ovog posta koji zvuči tako malo dramatično, no zaista, bojimo li se postaviti si to pitanje? Ja znam da sam se ja bojala, ali danas je nekako izletilo iz mene jer sam vjerojatno bila spremna.

Nekako sam očekivala da ću zamisliti da sam na smrtnoj postelji i da ću početi pričati kako mi je žao što nisam ovo ili ono, kako će se pojaviti neka teška emocija koja će me tištiti, no nakon što sam ušla u energiju bivanja na smrtnoj postelji i izgovorila prvi par rečenica koje kod mene uvijek počinju sa zahvalnošću, počela sam se smijati i plakati istovremeno jer su me preduhitrili moji vodiči i smijali se skupa samnom, vjerojatno se valjavši po podu od smijeha držeći se za trbuh, govorivši mi: “ajme pa ti nisi niti počela, hahaha, nemaš pojma što sve još dolazi haha, tvoj život tek počinje hahaha, znaš li koliko još posla imaš hahaha…”

Ovo iskustvo je, kao što vidite, bilo oslobađajuće. Ali, do slobode sam došla preko možda najtežeg pitanja za čovjeka. Ovo pitanje sve stavlja u perspektivu. Može nam izreflektirati što nas sve muči jer kad to sve riješimo možemo u miru umrijeti.

Nije smrt nešto što će nam se dogoditi na kraju života. U energiju smrti ulazimo svaku večer kad idemo spavati znajući da se radi o prekrasnom odmoru od svega i idućem danu koji je pametniji od prošlog. Isto tako znamo i da se nećemo naspavati ako nas nešto muči, kao što nećemo niti mirno umrijeti iz istog razloga.

I zato je zdravo postaviti si ovo pitanje da dok smo živi krenemo razriješavati sve što trebamo. Pronaći svoj mir.

Postoji još nekoliko dobrih pitanja za perspektivu života:

- Ako pogledam svoj život do sada što bi pisalo na mom nadgrobnom spomeniku?

- Što bih htio/htjela da piše na mom nadgrobnom spomeniku kad umrem i da li sam već u toj energiji da se takvo nešto i ostvari, te što moram učiniti da se upravo to ostvari?

Moje poruke o smrtnoj postelji donijele su mi informaciju da u neku ruku tek počinjem sa životom koliko god da to suludo zvučalo za ženu u četrdesetima, a s druge strane ta informacija nije bila “biti će ti med i mlijeko”, ali je bila “dovoljno si mudrosti stekla da si med i mlijeko sama napraviš onda kad će ti trebati.”

Ovo piše MUDRA ŠAMANSKA BAKA, a ja joj se duboko zahvaljujem

21.07.2024.

art: "Ancient Ones" by Autumn Skye ART