Najtiše mjesto na svijetu
Sjedeći danas na klupici u šumi zatvorenih očiju u smjeru sunca, u sjećanje mi dođe jezero Chicabal.
Razmišljala sam o tišini koju možemo pronaći u šumama, ali ta tišina nije zapravo potpuna tišina unatoč tome što možda ništa ne čujemo.
Pa sam se tako sjetila najtišeg mjesta na kojem sam bila, jezera Chicabal u Gvatemali.
Zašto je ovo jezero posebno i zašto je tako tiho?
Zato jer se nalazi na vrhu vulkana u krateru!
Potrebna je čitava procedura da se dođe do gore, neki se upućuju i pješice, na visinu od 2700 metara. Kad se stigne na vrh, potrebno je spustiti se stepenicama dolje prema krateru u kojem je jezero.
Puno je to stepenica koje nas traže potpunu prisutnost, i naravno, po njima se ponovno treba popesti natrag prema gore :)
Spustih se ja tako do jezera, a ono potpuni muk. Naprežeš uši jer tvoje uši ne mogu pojmiti tu tišinu. Unatoč naprezanju nikakav zvuk ne dolazi. Čak i ako preleti neka ptica, zvuk koji ju okružuje je nepostojeći.
Jezero Chicabal sveto je mjesto majanskog naroda koji nekad dolazi do njega raditi svoje ceremonije. S obzirom na svetost majanskom narodu u jezero ne smije ući nitko osim njih i, kako su mi objasnili, onih nad kojima se radi egzorcizam.
Na jezero je potrebno doći rano ujutro jer se već u 9 sati počinje spuštati magla i ništa se ne vidi.
Ja sam, koliko god to zvučalo nevjerojatno, imala blagoslov posjetiti to jezero čak dva puta, a planiram i dalje! Drugi put sam ga posjetila s Majancima - Tatom Pedrom, Marinom Cruz, Tatom Juanom itd.
S obzirom da sam tada bila u procesu molitve za umirućeg tatu, nakon što sam popućkala dio njihovog "puro" duhana za molitvu, odlučila sam baciti taj duhan u jezero zamišljajući da je taj duhan tijelo mog tate koje ću staviti u jezero da ga blagoslovim i po mogućnosti oslobodim boli. Nana Marina mi je dozvolila da taj duhan bacim u majansko sveto jezero <3
Posjeta tom jezeru u oba slučaja je bila izuzetna čast i svetost, a upravo ovim tekstom podsjećam se na vibraciju tog mjesta koje je nestvarno.
To je blagoslov toliko velik da ga je teško probaviti i sve što možeš je, kako život teče, povremeno se sjetiti tih blagoslova i od njih nizati svoju bisernu ogrlicu životnih iskustava.
Moj tata je umro par dana nakon toga, dok sam još bila u Gvatemali.
Oslobodio se.
Oslobodila sam ga.
Oslobodili smo ga.
Maltiox!
***
Ovaj tekst je napisan 26.01.2024. na jednom meni dragom mjestu na Sljemenu. Nisam ga objavila odmah, a dok sam stigla kući energija je već prešla dalje... I evo je danas, 19 mjeseci kasnije! Kaže da je danas vrijeme za objavu ovog teksta. Osjeća se ta neka svježina u zraku, oko mene je trenutno potpuna tišina, a gledanje u izlazeće sunce ovog jutra okružena travom prepunom rose u meni je probudilo specifične senzacije, vjerojatno slične onima koje su bile aktivne dok sam proživljavala ove retke koje sam pisala.
Možda je to ta ista sveta tišina ranog svježeg jutra koju je moguće dotaći na više mjesta.
Već sam imala fizička sjećanja na Gvatemalu otkad sam u Istri, a danas se to potpuno neočekivano dogodilo opet :)
A kako bi i bilo drugačije kad su naši dragi Majanci na korak do naše zemlje :)
