Saturday, 25.02.2012.
Moja priča o ulasku u svijet fotografije spada u one priče koje započinjemo sa “da mi je netko rekao da ću jednog dana fotografirati vjenčanja, da ću biti stalni gost na vjenčanjima, da ću voditi vlastiti biznis, da ću razgovarati sa potencijalnim klijentima na dnevnoj bazi… rekla bih mu da je lud”. Možda je bolje tako… da ne znamo unaprijed što će nam se dogoditi.
Imala sam punih 25 godina kad sam tisuće i tisuće modnih fotografija i časopisa koje sam to tada vidjela, prestala promatrati kao nečije djelo i počela promatrati kao nešto što želim da bude moje djelo. Tek u 25. sam shvatila da je moja prvenstveno vizualna reakcija na sve oko mene tu s razlogom i da želim naći neki smisao života, nešto ćemu ću se svakodnevno veseliti, nešto radi čega neću moći spavati, nešto što će mi zaokupiti um i duh na dugo dugo vremena.
Moj “ulet” u fotografiju nije bio promišljen. Nije bilo kalkuliranja o tome što ja moram dati da bih dobila nazad. Kao i u životu, tako i u svemu čemu se predajete, kalkuliranje dovodi do razočarenja. Ja uopće ne znam kako se dogodio taj skok u fotografiju, kako su izgledali dani koji su prethodili toj mojoj odluci… često razmišljam o tome i zaista se ne mogu sjetiti. Znam samo da sebe u tom periodu mogu danas opisati kao preplašeno djevojče koje je vjerojatno svoj izlaz iz svakodnevne tuposti pronašlo u umjetnosti, koja je ipak bila dio cijelog mog života, samo joj nikad nisam dopustila da me preuzme u potpunosti. Do tada 
Nisam se niti snašla u toj svojoj novootkrivenoj ljubavi, a već sam ušla u svijet vjenčanja. Ukoliko mislite da se radi o glamuru i lijepim ljubavnim pričama, to je upravo to, ali nikako samo to. Vjenčanja su kao droga. Ne možete prestati biti ovisni o činjenici da je netko godinu dana svog života proveo u organizaciji jednog događaja – njima najvažnijeg. Ta posvećenost sebi je upravo ono što i mene drži i dalje dijelom tog svijeta. Nakon uspješnog posla obavljenog na jednom vjenčanju, želite samo više i bolje. Mogu to usporediti za sportašima kojima je cilj biti najbolji i kojima je njihov sport smisao života. Nema pravila da ti nešto postane smisao života. To su samo želja, volja, ljubav i disciplina. Kako bi rekao fotograf Ansel Adams: “Ne postoje pravila dobre fotografije, postoje samo dobre fotogafije”. Točno je tako jednostavno. A ja ću reći kako ćemo naučiti tko smo zaista samo ako prestanemo konstantno ogledati se u ogledalu i na taj način tražiti odgovor
Filed under: { Photography }, { Weddings } by Ivana Benčić
{ No Comments }
Bilo je poprilično teško napraviti auto-portrete s još jednom osobom (dobro, auto-potrete je ionako teško raditi), no uspjela sam dobiti par dragulja 
