1. NEVJEROVANJE U SEBE. To vam je ona situacija kad ispred sebe i svog životnog puta stavite hrpu osoba i situacija koje su „razlog“ za NE raditi ono što želimo i volimo. Ima jedna izreka: „Ljudi koji ne žele, naći će izgovor. Ljudi koji žele, naći će način.“ Recimo samo da sam tražila jako puno izgovora. P.S. tražim ih i dalje, ali sad sam barem svjesna svojeg ponašanja, pa ga mogu kontrolirati i ispraviti kad zatreba.
2. BESPLATNO FOTOGRAFIRANJE. Znate, ne postoji besplatno fotografiranje. Zaboravite na taj termin što radi sebe što radi drugih, i ako ste fotograf, a osobito ako niste. Ako vam je neki fotograf nešto napravio besplatno (pristao je na tu igru, dakle ne stojim na ničijoj strani), zapravo niste ništa dobili besplatno. I voljela bih da sam ovo shvatila na početku svoje fotografske životne priče: Ako pristanete, na njegovo traženje, nekog fotografirati besplatno (ili se podcijeniti u bilo kojem smislu), taj će vam se i besplatno napiti krvi. Provjereno više puta.
3. NESLUŠANJE I ZANEMARIVANJE VLASTITE INTUICIJE. Znate ono kad je osjećaj loš, a vi ipak ulazite u to nešto? E pa osjećaj je loš s razlogom i vjerujte u sebe barem toliko da taj osjećaj ponekad i poslušate.
4. TRAŽENJE U DRUGIMA. Puno i previše vremena sam potrošila na surfanje internetom i praćenje drugih fotografa. Oni su za početak samo pomutili moj um, bez da su mi pomogli da što prije otkrijem svoj fotografski put, jer sam ja svoj fotografski put tražila u tuđim putevima. Velika greška. Ne govorim da ne tražite inspiraciju u drugim fotografijama, nego govorim da se ne povodite za drugim fotografima. Na kraju se sve svodi na to da ćete pronaći sebe u sebi, a ne u drugima, što je apsolutno istinito, ali zbog vlastitih strahova, mi volimo gledati druge da se nebi suočili s nama samima.
5. NE ZNAM ŠTO ĆU, PA ĆU SVE.  Ako dopustite diktiranje i na kraju se osjetite manje vrijednima, to prvo i osnovno znači da niti sami niste svjesni svoje vrijednosti, a onda znači da želite biti primjećeni i cijenjeni za ono što radite, pa ćete raditi svašta što se od vas traži, premda se vi u većini toga uopće ne vidite. Recimo, obožavate raditi aktove, ali radi tko zna čega, okušavate se i u paparazzo fotografiranju za portale. Hmm, ne.
6. MODELI I „MODELI“. Ako trebate modela za fotografiranje, VI budite osoba koja će tu osobu pronaći, objasniti joj kako stoje stvari i što će ta osoba imati od toga, a što vi imate od toga. Što znači da ćete iskoristiti te fotografije za vlastitu promidžbu, sami financirati cijelo snimanje i moliti Boga da te fotografije obogate vaš portfolio na pravi način. Ako vam se pak netko ponudi da ga fotografirate i govori vam sve ovo što sam gore napisala, to nije igra na koju bi trebali pristati jer u tom slučaju vi ne vodite igru, već druga strana, a to nije dobro za vas, već za drugu stranu. Rezultat je jedan iskreno dubok posrani osjećaj koji ćete vući godinama i lupati se po glavi. Ali uči se na greškama, a pametan uči na tuđima U startu ste pokazali da se ne cijenite, niti svoj rad, niti svoje vrijeme, pa zašto bi vas onda cjenio itko drugi? Bistro k`o pekmez. I još nešto: ako imate problem u pronalaženju modela, problem je u vama, ne u njima
7. NAUČITE TKO SU VAM PRIJATELJI. Ova točka se ne odnosi toliko na prijatelje, koliko na one koji to zapravo nisu. Pretpostavka je da smo sami izabrali svoje prijatelje (nemamo baš puno šansi u životu birati, ali prijatelje barem možemo), pa je i stoga pretpostavka da to nisu ljudi koji će nas obezvrijeđivati i iskorištavati (ako to nije tako, vrijeme je da preispitate to „prijateljstvo“). Ako ćete biti toliko slobodni i ugnjaviti svoje prijatelje da vam glume modele, onda im naravno nećete naplatiti fotografiranje i unatoč tome što oni slušaju vaše foto-naloge, u ovim situacijama upravo ja dubim na glavi radi njih. Poznanici su jedna jako posebna kategorija. To su osobe koje misle da ako vas znaju, zavrijeđuju tretman kakav imaju i vaši prijatelji i garantiram vam da će biti zbunjeni/uvrijeđeni kad im kažete kako zapravo stvari stoje. Ukratko, poznanik u pravilu uopće ne razumije što vi kao fotograf prolazite, ne zanima ih koliko košta foto oprema kojom se koristite, ne interesira ih ako imate trošak u bilo kojem obliku. Sve što on vidi je da vi „fotkate, vjerojatno iz hobija, pa što ne bi i njih, danas to svatko može, digitalna fotografija je svima dostupna“. Pravilo je jednostavno: “poznanik ispred objektiva postaje klijent”.
8. PROKRASTINACIJA. Ovo je jedna jako zanimljiva riječ koju sam otkrila tek prošle godine (totalno me podsjeća na riječ: opstipacija), a s kojom se zapravo svi mi susrećemo čitav naš život, svaki dan, svaki sat… Prokrastinacija je ak` se mene pita, nježni naziv za termin „muka Isusova“ u stvaralačkom smislu. „Ne da mi se, nemam novaca, sutra ću, nemam prostora, nemam dovoljno svijetla, prestar sam za to i to, žena mi ne da, nemam vremena, nemam dovoljno dobar objektiv, umorna sam…“ Koliko razloga, a niti jedan legitiman! Dok smo smišljali sve te razloge, već smo mogli i Svijet proputovati.
9. NE MOGU FOTOGRAFIRATI JER NEMAM TAJ OBJEKTIV/FOTO-APARAT… Ova tema je apsolutno do daske već prožvakana i zaista je istina da neke fotografije možete napraviti isključivo s određenim tipom opreme, ali čekati u kutku i jamrati nad sudbinom nikome ne koristi, najmanje vama.
10. PRAKSA. Ako mislite da ne valjate, da su vam fotografije grozne, da imate još puno žganaca za pojesti, a osobito ako mislite da ste faca, da su vam fotografije super i da znate sve što se može znati o fotografiji – forgetaboutit! Ne znate/ne znamo ništa! Učimo do kraja života. Kako je rekao Henri Cartier-Bresson: “Your first 10 000 photos are your worst”.

Za Dan žena poklonila sam jedno boudoir snimanje dvijema curkama. Prva osoba koja se javila je bila cura koju sam već fotografirala što mi je bila čast samo takva Snimanje je prošlo u toliko zabavnom tonu da sam po n-ti put pomislila: “kako mi je drago da ovo radim” Boudoir rules!

Da previše ne trkeljam na ovaj tmnurni sivi proljetni dan, fotografije u nastavku

“U životu ljepših fotografija se nisam nagledao kao na fcb – tvom profilu :*”

Ovo je napisao moj prijatelj Rale. Znam da prijatelji možda nisu objektivni i da je možda nekima vrlo lako hvaliti svog prijatelja, no ponekad jednostavno ostanem bez teksta čak i na komentare meni najbliskijih. Ostanem bez teksta zbog činjenice da su ti ljudi dio mog života. Bez svojih prijatelja, ja sam ništa. Moji prijatelji su moje najveće blago.

I bez obzira što se znamo godinama, i bez obzira što imam prijatelje koji me podržavaju, i bez obzira što se neke stvari možda podrazumijevaju pa ih ne govorimo jedni drugima, mene i dalje ovakav komentar koji je napisan bez ikakvog posebnog povoda, a apsolutno iz srca, toliko prodrma da mi dođe da se pomolim i zahvalim (a ja se ne molim ). Zamislite koliko me prodrmao da sam išla isti tren napisati blog post!

A sad nešto nevjerojatno: Rale i ja smo se upoznali preko interneta. Forum.hr, prije jedno 7 godina. Rale živi u Bosni. Tada Tuzla, danas Sarajevo. Iz nekog razloga (nevidljiva sila? ), ja i moja frendica Marina smo se odlučile otići k Raletu u posjetu za vikend. To je izgledalo ovako: “e, ajmo mi za vikend u Tuzlu. Roadtrip. Kod Raleta. – Ajmo!”.

Kupile smo autobusne karte za Tuzlu, drndale se u busu koji je cijelo vrijeme puštao cajke (čitaj: đigericu), provele vikend kod Raleta, istraživale grad i tulumarile, kupovale na ulicama Tuzle spržene CD-ove Ex-Yu rock glazbe, a odsjele smo u Raletovom stanu koji je tada dijelio s cimerom. Rale nas je ugostio kao da smo bogovi, dao nam krov nad glavom, zasebnu sobu, krevete, sigurnost, istraživanje grada, zabavu i najvažnije, prijateljstvo.

A sad nešto još nevjerojatnije: ja i Rale smo se samo cca 5 puta u životu. Mislim da zapravo to dovoljno govori, da ako sagledamo činjenično stanje naših prijateljstava, svi mi jako dobro znamo tko su nam prijatelji, gdje god oni živjeli i bez obzira koliko puta smo ih u životu vidjeli.

I samo se nadam da svatko od vas u svom životu ima barem jednog ovakvog prijatelja

Meni naša najdraža “dobro jutro đezeri” fotka LOL

Idealan za roadtripping, zen, kolač od sira, pijesak pod nogama i sve ostalo.

Ono što sigurno znam je da kad nam mama vidi ove fotke, zahtjevat će razvijanje istih u veličini 2×2 metra i uokviravanje u dijamantni okvir u 700 primjeraka kako bi uramljene fotografije stavila na svaki zid svake sobe koju posjeduje

Uvjeti su: majka, zaposlena ili kućanica, koja je voljna pokazati svoju ljepotu i koja će dozvoliti javnu objavu fotografija. Javite mi se e-mailom na: ivana.bencic@gmail.com i napišite koliko imate godina, čime se bavite i zašto želite boudoir fotografiranje. Ako vam ovakvo nešto nikad nije palo na pamet, to znači da vam to upravo i treba

Isto tako, ako imate prijateljicu, sestričnu, tetku… za koje mislite da bi bile idealne kandidatkinje, slobodno ih prijavite!

Boudoir fotografija ne poznaje dobnu granicu

Imala sam punih 25 godina kad sam tisuće i tisuće modnih fotografija i časopisa koje sam to tada vidjela, prestala promatrati kao nečije djelo i počela promatrati kao nešto što želim da bude moje djelo. Tek u 25. sam shvatila da je moja prvenstveno vizualna reakcija na sve oko mene tu s razlogom i da želim naći neki smisao života, nešto ćemu ću se svakodnevno veseliti, nešto radi čega neću moći spavati, nešto što će mi zaokupiti um i duh na dugo dugo vremena.

Moj “ulet” u fotografiju nije bio promišljen. Nije bilo kalkuliranja o tome što ja moram dati da bih dobila nazad. Kao i u životu, tako i u svemu čemu se predajete, kalkuliranje dovodi do razočarenja. Ja uopće ne znam kako se dogodio taj skok u fotografiju, kako su izgledali dani koji su prethodili toj mojoj odluci… često razmišljam o tome i zaista se ne mogu sjetiti. Znam samo da sebe u tom periodu mogu danas opisati kao preplašeno djevojče koje je vjerojatno svoj izlaz iz svakodnevne tuposti pronašlo u umjetnosti, koja je ipak bila dio cijelog mog života, samo joj nikad nisam dopustila da me preuzme u potpunosti.  Do tada

Nisam se niti snašla u toj svojoj novootkrivenoj ljubavi, a već sam ušla u svijet vjenčanja. Ukoliko mislite da se radi o glamuru i lijepim ljubavnim pričama, to je upravo to, ali nikako samo to. Vjenčanja su kao droga. Ne možete prestati biti ovisni o činjenici da je netko godinu dana svog života proveo u organizaciji jednog događaja – njima najvažnijeg. Ta posvećenost sebi je upravo ono što i mene drži i dalje dijelom tog svijeta. Nakon uspješnog posla obavljenog na jednom vjenčanju, želite samo više i bolje. Mogu to usporediti za sportašima kojima je cilj biti najbolji i kojima je njihov sport smisao života. Nema pravila da ti nešto postane smisao života. To su samo želja, volja, ljubav i disciplina. Kako bi rekao fotograf Ansel Adams: “Ne postoje pravila dobre fotografije, postoje samo dobre fotogafije”. Točno je tako jednostavno. A ja ću reći kako ćemo naučiti tko smo zaista samo ako prestanemo konstantno ogledati se u ogledalu i na taj način tražiti odgovor