Ivana Bencic Photography

Naziv moje ulice je “Rue de Lappe” (čita se: Lap ) . To vama vjerojatno ništa ne znači, a nije niti meni – jednom Kad sam čitala u opisu stana da je moj kvart popularan “for the night owls”, nisam baš mislila da se to odnosi na moju ulicu! I kad kažem Parižanima kako nekad ne mogu spavati u svojoj Rue de Lappe zbog buke, samo me gledaju sa tugom u očima i tapšaju po ramenu uz riječi: “ali ovdje si solo, dakle puno je bolje da si u kvartu/ulici koja živi 24/7, nego u kvartu u kojem u 20 h prestaje život i bude toliko tiho da bi se sigurno uplašila”. Vjerojatno su u pravu

Ulicu bih mogla nazvati uličicom, jer je kratka i uska, te slatka i šarena I jednostavno je nevjerojatno koliko kafića, klubova i restorana raznih nacionalnosti stane u ulicu dugačku 150 metara i široku 10 metara! Pored mog ulaza nalaze se meksički, kubanski i španjolski restoran, a njima preko puta kontru bacaju bejrutski, japanski i indijski.

Kako bi se moja odluka oko odlaska u Pariz pokazala još više logičnom nego što sam mislila, u ulici među ostalim klubovima, postoji čak i jedan pod imenom “Caffe bar 66″ (ovime aludiram na zagrebački Route 66). Vjerojatno da se ne osjećam kao stranac u stranom gradu

Nakon što završi radni dan, negdje oko 18 h, počinju se slijevati rijeke ljudi kao da je ovo jedina ulica u gradu u koju se izlazi. Naravno nije tako, ali znate… ja sam iz Zagreba. U Zagrebu je kultura izlaženja svedena na određene lokacije u gradu gdje nađete svoju “prirodu i društvo”, koje su naravno raštrkane naokolo po kvartovima, pa se morate boriti sa raznim oblicima prijevoza, parkiranja, pješačenja u gluho doba noći itd. Još k tome, nisam zaista navikla vidjeti da se izlazi i tulumari do ranog jutra apsolutno svakog dana u tjednu, jer ovdje očito ne postoji razlika između tjedna i vikenda po tom pitanju. Kafići i klubovi rade dok ne izađe sunce i buka, koliko vidim, baš nikome nije problem. Isto se odnosi i na restorane koji su svaku večer dupkom puni, te u pravilu morate raditi rezervacije, čekati na red, a kad i nađete mjesto, praktički ćete sjediti u krilu osobe koja je za susjednim stolom. Francuzi su naočigled predani užicima. Barem netko

Ovo sam fotkala mobitelom s prozora, da pokušam dočarati o čemu pričam

Kao što gore spomenuh, premda je ulica za nas “osjetljive Hrvate koji se volim konstantno žaliti” nesnosno bučna, ljudi ovdje najnormalnije žive i iskreno, nemam pojma kako funkcioniraju – da li su navikli na buku, koriste li čepiće za uši, da li su polu-gluhi… ne znam. Ja sam pribjegla čepićima za uši (onim gumenima za plivanje koji propuštaju nula tonova ), no moram priznati da sam se brzo i navikla, pa sad spavam uz buku. Ne znam kako da objasnim. Možda zato jer ne pričam francuski i ne razumijem o čemu razglaba ekipa dolje, pa mi sve zvuči kao nekakav “background noise” tj. kao neki glasni film koji je na TV negdje u pozadini, a vi ne obraćate pažnju jer ste se udubili u nešto ili ste toliko krepani da vam je krevet i san mio

Istraživala sam malo povijest ulice i naravno, nisam se iznenadila kad sam otkrila da je od početka 20. stoljeća bila puna klubova u kojima je absint tekao u potocima, a u njoj je čak i plesna dvorana pod imenom “Balajo” koji postoji od 1930-tih

Vraćah se danas iz grada, bilo je oko 18 sati, a vrata Balaja su bila otvorena i morala sam proviriti. Što sam vidjela? Ogroman zamračeni plesni podij i puno parova koji plešu tango! Oh mon dieu! Ali onak, sve izgleda tako… ondašnje. Dame i gospoda, lijepi spori pokreti, pristojna oblekica, bez “drpanja” i sličnih pokušaja komunikacije

Da, jednoj zagrepčanki je zaista teško pojmiti da joj se takvo nešto događa svaki dan 10 metara od ulaza u zgradu i jedno je sigurno – u ovoj ulici svaku večer ima više zabave nego u subotu navečer u pola Zagreba.

Ja sam napravila par ranojutarnjih fotki

Filed under: { Paris }, { Photography }, { Travel } by Ivana Benčić
{ 3 Comments }

La Défense je kvart u Parizu koji je privlačio najviše moje pažnje. Možda dok ćete ovo čitati nećete baš shvaćati zašto, pa radi se samo o “biznis-gradu”, no nemam niti ja odgovor. Jednostavno kad nešto ugledate u daljini i imate misiju: “to moram ići vidjeti”.

Prvi put sam čula za La Défense na jednom predavanju gdje je profesor objasnio kako je njihov student napravio neke fotografije u istom kvartu, te rekako kako se radi o biznis-kvartu koji je po noći grad duhova. That cought my attention!

Moj prvi pravi susret sa La Défensom je bio kad sam prije par tjedana jedno subotnje jutro putovala sa “prijom” u Versailles Ona je baš stigla dan prije i dogovorile smo se da ćemo do Versaillesa dok smo još orne jer tko zna kako će biti vikend iza (i da, to je bila odlična odluka!).

Sjedila sam u vlaku na gornjem katu preko puta nje (ovdje su vlakovi na dva kata) i malo pričala s njom, malo gledala kroz prozor kad najednom primijetim nešto što se ne viđa svaki dan: na rubu grada stoji nekolicina izrazito visokih, staklenih nebodera! Kako smo se vlakom približile tom dijelu grada, a i navedeni kvart ne možete vidjeti ovako iz grada (morate se popeti na neko brdo ili tako nešto), sve mi je to djelovalo tako nestvarno, kao da je netko uzeo u ruku 50-tak  nebodera i bacio ih na rub grada.

(evo fotka napravljena sa vrha Muzeja Pompidou da pojasnim )

Uglavnom, prije nekog vremena imali smo zadatak za predavanja iz dokumentarne fotografije napraviti fotke nekog kvarta u Parizu koji sami izaberemo. Ja sam naravno odmah znala kud idem. I nisam požalila. La Défense izgleda fantastično! Moja pariška frendica Mounira tamo radi već 10 godina i kaže da joj je svakim danom sve draži i to jer je sve napravljeno po mjeri zaposlene osobe gdje možeš izaći i leći na travu ispred svog ureda, gdje možeš prošetati i sjesti na neke od klupica ili stepeništa i pojesti tako svoj ručak, gdje se usput možeš diviti raznim arhitektonskim i umjetničkim instalacijama kojih je ovaj kvart pun, možeš se otići prošetati i po dugačkom drvenom mostu napravljenom samo za pješake, možeš otići do jedne od plitkih fontana sa vodom koja se konstantno izmjenjuje i time privlači toliku pažnju da poželiš ući u fontanu itd. Isto tako, kaže Mounira: “kad ideš u taj kvart nemoj pratiti gomilu, jednostavno kreni u raznim pravcima i dopusti si da se izgubiš u svakom kutku jer iza svake zgrade te može čekati nešto čemu se uopće nisi nadala!”

Inače sam ljubitelj dobre arhitekture i iz nekog razloga uvijek buljim u fino izrađene stakleno-metalno-pravilne zgrade (kako sam to stručno napisala ) i baš ne mogu objasniti tu svoju fascinaciju time, ali eto

Uglavnom, da ne blebećem više, evo fotki. Meni osobno se jako sviđaju, profesoru isto, pa će se nadam se svidjeti i vama

Filed under: { Paris }, { Photography }, { Travel } by Ivana Benčić
{ 6 Comments }

Dokumentarna fotografija spada u jedan od meni najdražih oblika fotografije, tako da sam se jako veselila ovim predavanjima.  Predavač nam je opet bio Leonardo (“like Di Caprio”), simpatični čiča Argentinac

Kao i u prijašnjim predavanjima, dotakli smo se poznatih fotografa iz tog područja (u ovom slučaju to su bili Eugene Atget, Henri Cartier-Bresson, Robert Doisneau, Lee Friedlander itd.), proučavali njihove fotografije, slušali njihove životne priče, razloge zašto su fotografirali to što jesu…

Poanta dokumentarizma je da uzmete temu koja vas jako zanima i koju želiti pretočiti u fotografije i fotkate tako da danima, mjesecima, godinama, idete na to mjesto, među te ljude (što već da fotkate) i fotografirate dok ne dobijete najbolje, tj. dok ne završite svoju priču/projekt.

Može se dogoditi da odete jedan dan i taj dan napravite točno nula dobrih fotografija… Neki projekti nikad ne završe Kao što kaže profesor: “u dokumentarnoj fotografiji imate vremena, stoga nema opravdanja za loše fotografije”.

Također smo imali zadatak izabrati kvart u Parizu, otići tamo i provesti u njemu sate i sate  fotografirajući. Ja sam se odlučila za kvart La Defense (o čemu ću u posebnom blog postu). Premda sam apsolutno uživala u činjenici da fotkam sa svrhom, nakon cijelog popodneva provedenog na mješavini jakog sunca i jakog vjetra, bila sam toliko izmoždena da sam nakon toga došla kući i ostatak dana dolazila k sebi.

Idući dan smo pregledavali fotke svih nas i bilo je zaista zanimljivo vidjeti određene kvartove iz kuta gledanja određenog fotografa. Ja i Fatima smo obje išle u La Defense (ne zajedno) i naše fotke, premda taj kvart ima puno očitih značajki, bude totalno drugačije osjećaje od strane gledatelja. Mucho interesante

Moja topla preporuka: kad želite nešto fotografirati, obraditi neku priču… idite sami. Da smo ja i Fatima otišle zajedno, ona bi razmišljala o tome što ja želim, ja bih razmišljala o tome što ona želi, završile bi na istim mjestima, srele iste ljude, vidjele iste stvari itd. Ovako, kad je fotograf solo, zavuče se u kutak koji vjerojatno nikad ne bi ni primijetio da je s nekim ili možda bi, ali taj kutak ne bi dobio istu količinu pažnje i eto, dobra fotka se nije dogodila, a bila vam je pred nosom.

Brusiš um gledanjem u jednu stvar pola sata dok ne shvatiš na koji način želiš da ta stvar bude fotografirana, makar se radilo o stepenicama ili prozorima. Čak i ako ti ne bude jasno kako želiš fotkati npr. stepenice, otići ćeš dalje, ali se i vratiti ako ti sine ideja.

“Solo igrač” po meni, uvijek vidi i doživi puno više nego ako je u paru ili u društvu. Čak i kad vam se dogodi nešto famozno dok ste s nekim, način na koji to percipirate je puno slabiji i najčešće nećete zastati i promotriti to detaljnije već otići dalje i time ste izgubili možda najbolju fotku u cijeloj seriji

Ista filozofija bi se mogla primijeniti i na putovanja, jel tako?

A za kraj, par osobnih favorita:

Andre Kertész

Brassaï

Henri Cartier-Bresson

Filed under: { Paris }, { Photography } by Ivana Benčić
{ No Comments }

Ukratko: naučila sam pregršt, svaki dan se dotakla nečeg što nisam znala o radu u studiju i o studijskoj rasvjeti (a to je puno), cijeli dan stajala na nogama i na kraju dana bivala izmorena ko pseto, no kad vam je dobro i kad znate da ulažete u sebe – ne žalite se.
Ovaj tjedan ne mogu doći k sebi, ništa mi se ne da i nikud mi se ne ide, prehlađena sam, vjetrovito je i prohladno (ne žalim se, ne žalim se )

Udugo: kad se netko tko voli fotografiju u određenom periodu dohvati raznih aspekata iste, postane mu jasno da se nečime sigurno neće i ne želi baviti. Ja sam to shvatila sa komercijalnim dijelom školovanja. Daleko od toga da nisam prezadovoljna činjenicom da znam postaviti svjetla i daleko od toga da nisam prezahvalna što sam saznala brdo zanimljivih činjenica iz svijeta fotografiranja za klijente ili iz svijeta fotografiranja hrane! Čak najbolji dio svega je da nakon ovih saznanja više nikad neću na isti način gledati reklamu za metal (satovi, žlice, vilice, nakit…), staklo (čaše, boce, parfemi) i odabrane proizvode za odabranu populaciju (boca skupog vina, hrane).

Najzajebanije (pardon my French!) je bilo fotografirati metal, najdugotrajnije i najopsežnije bocu vina, najzabavnije i najjednostavnije fotografiranje čaša, a što se tiče fotografiranja hrane… za to vam treba svo vrijeme svijeta + stilist hrane! A ne ne, niste valjda mislili da fotograf sam slaže hranu kad fotografira za klijenta Fotograf fotografira
U svijetu “klijentele, asistenata i plaćenih poslova” fotograf čak niti ne slaže rasvjetu koja će fotku bilo čega napraviti savršenom. To rade asistenti i to satima, dok fotograf samo stavi kažiprst na foto aparat i pritisne gumb (to su mi rekli u Parizu ).

No da se vratimo u stvarnost, evo par primjera onog što radih prošli tjedan.
Također moram napomenuti da mi je došla taj tjedan mon ami i da sam se s njom uspjela družiti jedva dvaput nakon škole. Razlog? Nisam mogla više stajati na nogama!

Dodatak: sve ove fotke nakon sati i sati provedenih u studiju i slaganju svijetla, te pospremanju kranova i generatora je potrebno satima “ubijati” u fotošopu kako bi izgledale što je više moguće privlačne krajnjem kupcu (dakle nerealno savršeno ).

Ja i Chiara smo se toliko namučile sa žlicama da ćemo ih pamtiti do kraja života

Stavite kolače na tanjur i fotkate. Ma jelda? Ovako je to izgledalo: izaberete pozadinu, podlogu, tanjure, čaše, vrstu kolača koju će te fotkati, rasvjetu, poziciju stativa, beštek ili ne, krpe, salvete, pa se malo igrate bojama… Pa prva fotka ne valja jer izgleda previše matematički, druga ne valja jer ima lošu kompoziciju, treća ne valja jer jednostavno nešto ne valja, četvrta… da, više nikad na isti način neću gledati profi fotografiju hrane

(P.S. jel znate da sladoled na fotkama često nije pravi sladoled? I znate li da stavljaju glicerin ako žele sjaj? I znate li da u “bijelom svijetu” dobijete otkaz ako jedete ono što se fotka? Mi smo na sreću dobili dozvolu pojesti sve što je profa donijela da fotkamo, woohoo! )

Tri rasvjetna tijela, pozadina, crni reflektori, bijeli reflektori, cca 5 raznih stativa, softbox, selotejp, škare, bijeli papir… and it`s just a bottle of wine…

Filed under: { Paris }, { Photography }, { Travel } by Ivana Benčić
{ 8 Comments }

Dok mi nije došla mon ami prošli tjedan, nisam nogom prismrdila niti u pekaru, a kamoli na plac u Parizu! No osjećala sam da će njen dolazak dati novu dimenziju mom “pariškom življenju” i bila sam u pravu. Restorani, tržnice, buvljaci, pekare… sve sam probala
Kao i kod svega do sada što mi je zatrebalo ili nije, do placa isto tako treba propješačiti samo parsto metara – dovoljno mi je bilo izaći iz stana i skrenuti iza ugla.

Situacija s placevima je da je na jednom mjestu svaki dan nešto drugo. Ako ste u nedjelju ujutro kupovali hranu, sutradan na istom mjestu možete naići na slikare i fotografe itd. Ukratko: placevi dolaze k vama u kvart, a ne da vi idete do njih gdjegod. Très jolie!

Na početku nisam bila previše impresionirana, no nakon 15-tak minuta sam postajala sve očaranija raznolikošću: toliko hrane, što gotove što sirove, toliko voća i povrća, ribe divno posložene, cipela, nakita, cvijeća, sireva na tako malom mjestu… Jednostavno sam morala izvuć fotić iz torbe i fotkati “žižu” (možete kliknuti na svaku fotku da se poveća).

Filed under: { Paris }, { Photography }, { Travel } by Ivana Benčić
{ 3 Comments }