Besramno otkrivanje vlastitih grešaka
Jako malo fotografa piše o svojim pogreškama, vjerojatno zato jer nas je (kao ljude, ne kao fotografe) sram priznati da smo iste napravili ili nas je dvoje, ja + ego, pa se to dvoje „fajta“, a ego često vodi 1-0. Ne znam da li prvenstveno s iskustvom ili pak godinama postajemo skromniji i realniji, no meni odgovara i jedna i druga opcija, pa ih objeručke prihvaćam. Ovako sam ja zabrazdila:
- NEVJEROVANJE U SEBE. To vam je ona situacija kad ispred sebe i svog životnog puta stavite hrpu osoba i situacija koje su „razlog“ za NE raditi ono što želimo i volimo. Ima jedna izreka: „Ljudi koji ne žele, naći će izgovor. Ljudi koji žele, naći će način.“ Recimo samo da sam tražila jako puno izgovora. P.S. tražim ih i dalje, ali sad sam barem svjesna svojeg ponašanja, pa ga mogu kontrolirati i ispraviti kad zatreba.
- BESPLATNO FOTOGRAFIRANJE. Znate, ne postoji besplatno fotografiranje. Zaboravite na taj termin što radi sebe što radi drugih, i ako ste fotograf, a osobito ako niste. Ako vam je neki fotograf nešto napravio besplatno (pristao je na tu igru, dakle ne stojim na ničijoj strani), zapravo niste ništa dobili besplatno. I voljela bih da sam ovo shvatila na početku svoje fotografske životne priče: Ako pristanete, na njegovo traženje, nekog fotografirati besplatno (ili se podcijeniti u bilo kojem smislu), taj će vam se i besplatno napiti krvi. Provjereno više puta.
- NESLUŠANJE I ZANEMARIVANJE VLASTITE INTUICIJE. Znate ono kad je osjećaj loš, a vi ipak ulazite u to nešto? E pa osjećaj je loš s razlogom i vjerujte u sebe barem toliko da taj osjećaj ponekad i poslušate.
- TRAŽENJE U DRUGIMA. Puno i previše vremena sam potrošila na surfanje internetom i praćenje drugih fotografa. Oni su za početak samo pomutili moj um, bez da su mi pomogli da što prije otkrijem svoj fotografski put, jer sam ja svoj fotografski put tražila u tuđim putevima. Velika greška. Ne govorim da ne tražite inspiraciju u drugim fotografijama, nego govorim da se ne povodite za drugim fotografima. Na kraju se sve svodi na to da ćete pronaći sebe u sebi, a ne u drugima, što je apsolutno istinito, ali zbog vlastitih strahova, mi volimo gledati druge da se nebi suočili s nama samima.
- NE ZNAM ŠTO ĆU, PA ĆU SVE. Ako dopustite diktiranje i na kraju se osjetite manje vrijednima, to prvo i osnovno znači da niti sami niste svjesni svoje vrijednosti, a onda znači da želite biti primjećeni i cijenjeni za ono što radite, pa ćete raditi svašta što se od vas traži, premda se vi u većini toga uopće ne vidite. Recimo, obožavate raditi aktove, ali radi tko zna čega, okušavate se i u paparazzo fotografiranju za portale. Hmm, ne.
- MODELI I „MODELI“. Ako trebate modela za fotografiranje, VI budite osoba koja će tu osobu pronaći, objasniti joj kako stoje stvari i što će ta osoba imati od toga, a što vi imate od toga. Što znači da ćete iskoristiti te fotografije za vlastitu promidžbu, sami financirati cijelo snimanje i moliti Boga da te fotografije obogate vaš portfolio na pravi način. Ako vam se pak netko ponudi da ga fotografirate i govori vam sve ovo što sam gore napisala, to nije igra na koju bi trebali pristati jer u tom slučaju vi ne vodite igru, već druga strana, a to nije dobro za vas, već za drugu stranu. Rezultat je jedan iskreno dubok posrani osjećaj koji ćete vući godinama i lupati se po glavi. Ali uči se na greškama, a pametan uči na tuđima
U startu ste pokazali da se ne cijenite, niti svoj rad, niti svoje vrijeme, pa zašto bi vas onda cjenio itko drugi? Bistro k`o pekmez. I još nešto: ako imate problem u pronalaženju modela, problem je u vama, ne u njima
- NAUČITE TKO SU VAM PRIJATELJI. Ova točka se ne odnosi toliko na prijatelje, koliko na one koji to zapravo nisu. Pretpostavka je da smo sami izabrali svoje prijatelje (nemamo baš puno šansi u životu birati, ali prijatelje barem možemo), pa je i stoga pretpostavka da to nisu ljudi koji će nas obezvrijeđivati i iskorištavati (ako to nije tako, vrijeme je da preispitate to „prijateljstvo“). Ako ćete biti toliko slobodni i ugnjaviti svoje prijatelje da vam glume modele, onda im naravno nećete naplatiti fotografiranje i unatoč tome što oni slušaju vaše foto-naloge, u ovim situacijama upravo ja dubim na glavi radi njih. Poznanici su jedna jako posebna kategorija. To su osobe koje misle da ako vas znaju, zavrijeđuju tretman kakav imaju i vaši prijatelji i garantiram vam da će biti zbunjeni/uvrijeđeni kad im kažete kako zapravo stvari stoje. Ukratko, poznanik u pravilu uopće ne razumije što vi kao fotograf prolazite, ne zanima ih koliko košta foto oprema kojom se koristite, ne interesira ih ako imate trošak u bilo kojem obliku. Sve što on vidi je da vi „fotkate, vjerojatno iz hobija, pa što ne bi i njih, danas to svatko može, digitalna fotografija je svima dostupna“. Pravilo je jednostavno: “poznanik ispred objektiva postaje klijent”.
- PROKRASTINACIJA. Ovo je jedna jako zanimljiva riječ koju sam otkrila tek prošle godine (totalno me podsjeća na riječ: opstipacija), a s kojom se zapravo svi mi susrećemo čitav naš život, svaki dan, svaki sat… Prokrastinacija je ak` se mene pita, nježni naziv za termin „muka Isusova“ u stvaralačkom smislu. „Ne da mi se, nemam novaca, sutra ću, nemam prostora, nemam dovoljno svijetla, prestar sam za to i to, žena mi ne da, nemam vremena, nemam dovoljno dobar objektiv, umorna sam…“ Koliko razloga, a niti jedan legitiman!
Dok smo smišljali sve te razloge, već smo mogli i Svijet proputovati. - NE MOGU FOTOGRAFIRATI JER NEMAM TAJ OBJEKTIV/FOTO-APARAT… Ova tema je apsolutno do daske već prožvakana i zaista je istina da neke fotografije možete napraviti isključivo s određenim tipom opreme, ali čekati u kutku i jamrati nad sudbinom nikome ne koristi, najmanje vama.
- PRAKSA. Ako mislite da ne valjate, da su vam fotografije grozne, da imate još puno žganaca za pojesti, a osobito ako mislite da ste faca, da su vam fotografije super i da znate sve što se može znati o fotografiji – forgetaboutit! Ne znate/ne znamo ništa! Učimo do kraja života. Kako je rekao Henri Cartier-Bresson: “Your first 10 000 photos are your worst”.








































